Jednom godisnje posjecivala nas je oceva rodjaka iz Zagreba koju smo zvali Nina kao djeciju izvedbu od strina.To je bila stara, otmjena gospodja sa uvijek dotjeranom frizurom iako je bila posve sijede kose. Na rukama skupocijen sat i s paznjom odabran nakit. Donosila nam je obilato poklone a kad je mene kao najmanjeg pitala sta da mi sljedeci put donese, ja sam porucio “drn, drn”, sto je znacila mala tamburica.

I donese ona krasnu malu tamburu ali je ja od silnog uzbudjenja odmah nataknu na onaj engic( uzmi :rukohvat) od brave i zavrnuh tako da sve zice popucase. Akcija se odvijala takvom brzinom da niko nije uspio intervenisati a poslije toga steta sto nije bilo Umprofor-a da me zastiti od matere.
Slijedeci put Nina mi donese nove lijepe bakandje (uzmi: jake, duboke cipele, za terena isl.), ali bjese par brojeva vece te su mi bile predane na daljnju upotebu tek kad ih jednu godinu razmeksa moja starija sestra Dada.
Nina je sjedila stalno na seciji uz prozor do pijace i na okviru prozora drzala futrolu za njene “ocale” i cigarete sa lijepim upaljacem.Pusila je mnogo i izbacivala dugacke neugasene opuske kroz prozor i oni su padali u ili uz grm miloduha na cosku prema Babinoj kuci i kad smo moj drugar Emir i ja to otkrili, kao macke smo sacekivali sljedece “izbacivanje’, grabili vruc opusak i bjezali u prostor izmedju kuca obrastao visokom i gustom ljutikom ,te brzim uvlacenjem naizmjenicno “dopusavali” cigaretu.Ne mogu da se sjetim da li je onda uslijedila prijava nadredjenih organa – starijih sestara, ili nas je Nina ugledala s prozora u akciji, ali znam da nismo prosli samo s ukorom, jer se u to vrijeme ono pet –sest puta po turu uvijek smatralo kao veoma korisno za fizicki a pogotovo mentalni razvoj djeteta.
Ne znam zasto se desilo dasje jedan dan moj Emir bio na placu bez mene. Bila je zima i snijeg je bio okupirao staze i stolove. Ugledam ja kroz prozor kako Emir nesto raspravlja sa Enesom Babinim (Tako su i Enes i sva Carsija zvali Enesovog oca), koji j se odozgo, iz Rike spustio na nas teren sa "pratnjom". Ne mogu da se sjetim, ali tu mora da je bio i Sakib Salkan, Enesov “pajdo” od malih nogu.Po srijedi je bila odbrana prava na teritoriju Placa.Emir je svoje pravo na Plac gradio na cinjenici da je to ispred kuce njegovog Babe, a Enes, opet, da njegov otac, takodje “Babo”, radi na Placu, cisti ga i naplacuje “placarinu”.
Poce zestoko saketanje!I Ja izletih iz kuce, ne sjecam se da li s namjerom da razvadjam ili da se i sam umjesam , kad vec ide moj Emir razbijena nosa i grudvom snijega zaustavlja krv.
- Enese, je.. te Babo tvoj, vidi Emiru tece krv, -zavijam ja u trku jer je to sad bilo vec puno iznad onih standardnih saketanja.
- Ama on meni razbi nos, -mrmlja Enes i brise krv rukavom.
- Dobro ,- pomislih- i bolje mozda da su oba nosa fasovala.

Enesov Babo ne osta jos dugo na Placu.On je veli “projektov’o” da otvori gostionu.
To njegovo “projektov’o”, Babo je koristio u raznim verzijama i u ispravnoj jezicnoj konstrukciji i sasvim nakaradno pa za kratko vrijeme sva carsija prvo “iz zeze “, a kasnije u svakodnevnom zivotu poce da “projektovanje” zdusno upotrebljava.
Tako se moglo cuti: “To sam za sutra projektov’o “, ili ”Sad cu ja to “projektovati” i slicno.Babo je bio najsimpaticniji kad je taj svoj izraz koristio kad mu nesto nije bilo po volji.Onda bi namrgodjenog lica i masuci glavom govorio:
-Ma je.. mu,Nisam ja to tako projektov’o!

No da mi projektujemo dalje.
Otvori Babo gostionu. Mudro izdjeli dugacku salu niskog stropa sa velikim zastorima u zasebne odjeljke sa po par stolova. Kasnije umjesto klasicnih stolova unese jedan broj onih sa metalnom konstrukcijom a velikom tepsijom umjesto ploce. Pice, uglavnom rakija ,sluzilo se u flasama pa koliko ko popije, Babo mu na kraju uzme mjeru.
Mahsar( uzmi: veliki broj) svijeta poce dolaziti – i domaceg i sa strane.Jako je puno bilo poslovnih ljudi koji su u toku dana dolazili na ruckove i poslovne dogovore, a i onih koji su nalazili oduska svojim “zabranjenim vezama “, pa bjegom iz Prijedora i Banje Luke, mislili da ce u Babe ostati sakriveni.
Uz pice je hrana bila neizostavna te je Babo pekao jagnjad na raznju ispred gostione sto je bila sama po sebi velika reklama pogotovo za one sto su vozili na Kozaru , na Mrakovicu. Medjutim , Babo zapravo najvise doprinese da se na daleko procuje lokalno kozaracka jelo “kvrgusa” koja je kasnije postala cesto i omiljeno jelo za mnogim soframa (uzmi: trpeza), kao izuzetno izdasno i jednostavno za pripremu.
Otprilike: zitko, dodacima oplemenjeno tijesto, neko stavlja jaja, neko ne, izlije se u tepsiju a po tome se poredaju komadi piletine ili kokosi ,prethodno proprzene pa se onda pri kraju pecenja zalijeva kajmakom .
No ostavimo recept i tehnologiju na razmatranje domacicama a mi da se vratimo Babi i gostioni.
Mi mladi smo uzivali da se zavucemo u koji Babin “sepere” , da spojimo stolove pri kraju i ispjevamo u dobrom raspolozenju koju staru gradsku ili dobru sevdalinku. Babo nam se nije previse radovao jer smo imali svega vise nego para.

Jedne noci, ja iznenada bahnem iz Sarajeva gdje sam boravio na skolovanju i za kratko vrijeme moja stara ekipa se sakupila - Haca, Ahil, Muta Zuti, Dzevad Dzevahirov, Salcin...vise nisam siguran u sastav.I kuda cemo - Babi, jednoglasno. Onako uzbudjeni upadamo , posjedamo. Babo donese flasu, upita mene, “Hakijinog”, za zdravlje k’o sad rjedjeg gosta. Porucismo “veliku “ kvrgusu, sto je znacilo od citave kokosi i Babo ode.
Dok se kvrgusa ispekla i onako vrela i rumena donijela za sto, mi smo vec dobro “potegnuli”.Uzbudjenje, smijeh, upadamo jedan drugom u rijec, a pocelo se i propjevavati kao da ce nam noc kratka biti. Zamirisa jelo a mi k’o vukovi.U tom, Muta zavika:
-Ljudi ova Hancina kokos bila degenerik!
Svi odvalismo u smijeh, a podjose se kikotati svim glasom i oni za susjednim stolovima.
Eto ti Babe u tri skoka za nas sto da vidi sta se desava.
- Sta je, Bog vas ne ubio , han’te malo!?
- Pa Babo, vidis da je ovo na kvrgusi invalidna kokos, - vice namjerno Muta na sav glas.
- Ima jednu nogu, tri krila i dva auspuha!, -kao objasnim ja opet iz sveg glasa dok su se gosti u gostioni vec “valjali od smijeha”.
-Han’ te, -veli zbunjen Babo,- nemojte mi rasceravati goste. Evo sa’cu reci Hanci nek vam napravi pride vel’ku porciju dzigere, Boga mi!

I bi tako!
Ne prodje dugo, stize “Babina dzigera” da zamjeni mjesto vec do mrvice ostruganoj tepsiji od kvrguse. Ni Babo ne ode u minus jer mi narucismo jos jednu flasu, a pjesma tiho krenu.