Moji prvi oprezni djetinji pohodi van ograda moje rodjene avlije bili su usmjereni na osvajanje Placa – pijace preko puta moje kuce.

Kad bi me neko u to vrijeme pitao odakle sam, odgovarao bih “sa cetvrtka”, jer je cetvrtak bio pazarni dan , a taj prostor i to dogadjanje bili su moje prvo i duboko poimanje... spoljnjeg svijeta.

Ta pijaca, onako poplocana velikim kamenim plocama nepravilnih oblika, bila je uzrokom nasih “razbijenih prsta”.To zbog toga sto smo uglavnom bosonogi nabijali kakvu gumenu ili plasticnu, a u nuzdi i od starih carapa napravljenu loptu.Tad se onako u trku ili jos gore, u promasaju lopte, prstom, najcesce velikim, zakaci kamen, nokat pukne, krv spricne, lelek nastane i ne prestane dok se kamenom istucana kunica(ljekovita trava) ne previje na ranjeni prst u komadu otparane tkanine ili u maramici i ne umiri bol ( a i sprijeci infekcija).

Regularni tok tih nasih utakmica vezivao se za rezultat – ko kome prvi “uvali” toliko i toliko golova, pobjednik je i utakmica je zavrsena.

A bilo je i drugih razloga da se utakmica privremeno zaustavi.To je kad bi vise od jednog igraca otislo na bedem zbog “velikih poteba” ili kuci po “snitu” – krisku kruha namazanu pekmezom, kajmakom.

Adem Agin je donosio snite odrezane po sredini pogace po cijeloj duzini pa smo ga vec iz daljine zavidno ogovarali:

-Eno ga opet s onom njegovom skijom!

Pravi prekid utakmica nastupao je zbog vise sile a visa sila je bio komsija Nurko Calma.Ako lopta uleti u njegovu avliju fasovala je ekser (bila probusena) i – gotovo.A ako bi lopta , i sad se najezim od te pomisli, udarila u prozor, onda je to bilo bjezanje sa Placa za duzi period, jer je Nurko bio veoma vazna licnost.

Naime, on je bio obucar ali je “honorarno” prodavao ulaznice za kino i , sto je jos vaznije, “ upuscao” u kinosalu.Tako smo mi, prema zaslugama – kupljenjem sljiva, prevrtanjem sijena, bivali “upuscani bez karte” i, ako si se zamjerio - nema kina.

Uz kino , da ne zaboravim, priredjivali smo mi na Placu i nase djecije “priredbe”.To je bivalo u ljetna doba kad se u nase kuce sjati rodbina iz velikih centara – Sarajevo, B. Luka, broj clanova se cesto udvostruci, narocito djece. Tako ta djeca em pucaju od energije, em od pameti, pa hajde onda praviti priredbu. Jedni iznose deke i carsafe za zastore, drugi razapinju konopce na prednji dio Memine jajare ( drvena zgradica otkupne stanice za jaja), namjestaju se stolovi. Odredjuju se pozivari koji od listova teke izrezuju karte i pecate ih sa, od krompira izrezbarenim pecatom,pa onda za sitne pare prodaju po komsiluku sve do Hodzica kuca.

Recitatori uvjezbavaju svoje tacke, pjevaci biraju pjesme. Uvjezbavaju se “skecevi”, kratki smijesni komadi. Publika bi se sakupljala u zakazano vrijeme i posjedala na klupe i pijacne stolove i aplauzom nagradjivala svaku tacku.

Ovih nasih priredbi sjetio sam se mnogo, mnogo godina kasnije, kad sam radio u Rudnicima”Ljubija” i jedna mi prijateljica(Jasenka) tamo pricala o predatavi ”Snjeguljica” koju su djeca pripremala u jednom od okolnih naselja.Po toj prici, bilo je ovako:

Djecica se sakupila, improvizoval se pozornica, Snjeguljica vec lezi u svom vjecitom snu sa parcetom zatrovane jabuke u grlu.Dolazi princ i ocekuje se da poljubi princezu i tako je poljubi.

Ali, radnja ide:

Princ:

-Ja sam , princ! Sneguljice, Snjeguljice, probudi se, bona!

Snjeguljica:

-Nemerem ja, ja sam zacarata!

Komad zavrsen.

Vratimo se ponovo Placu.

U mom daljnem osvajanju, poceo sam prelaziti sa onog “normalnog” na onaj drugi dio Placa koji nije bio nenormalan ali je bio “govedski”. Tamo se ulazilo na drvenu okretaljku koja je sluzila za kontrolu placanja “placarine”.Na najvecem dijelu pijacne povrsine bile su horizontalno postavljene debele, zaobljene gredena oko 1 metar iznad zemlje i uvucene na jednoj strain u stare zidine. Za te grede su se s obje strane vezivala goveda za prodaju.

Na travnatom dijelu pored greda cesto je, ako nije vukla plug ili kola izvrhom natovarena drvima, mirno pasla Smajlova kobila Zeka, velika i bijela.Reklo bi se nista posebno zabavno sve dok se Zeka nije ozdrijebila, a zdrijebe stasalo da se moze i pojahati. Od nas najveca, najstarija i valjda zato najhrabrija moja sestra Berka.Pridje ona zdrijebetu, lagano ga potapsa, izmiluje, privede jednoj od greda da prisloni a i sama da se lakse popne i – pojaha zdrijebe.Mi stojimo i zurimo k’o ukopani. Zdrijebe se prope pa dade u trku.Berka se stisla i rukama i nogama i zalijepila se prosto zdrijebetu oko vrata.Konjce se naglo zaustavlja, propinje, mijenja pravac, ali Berka i dalje visi o vratu sa grivom cvrsto u rukama.

Najednom zdrijebe velikom brzinom jurnu prema kobili i naglo se zaustavi, a jahac se svom brzinom i tezinom sunovrati pod kobilje noge.Svima nam zasta dah, a oci i sva cula napregnuse. Jedino Zeka ni repom ne mrdnu, nego jednako otkidase travu onim svjim ogromnim prednjim zubima i ispomazuci se skoro bijelom jezicinom.Nama laknu kad se sestra sva preplasena izvuce ispod kobile otresajuci prasinu.Vec u sljedecem momentu pobjednicki joj zasvijetlise krupne plave oci.

Za moje napredovanje u osvajanju svijeta, to je bio jako vazan dogadjaj jer je zona govedskog placa u mojoj djecijoj memoriji sad oznacena kao sigurna – kobila ne ujeda!

--- nastavlja se ---