Sa polaskom u skolu moji pohodi su uz skolske drugare postajali sve smjeliji. Tako se jedan dan uputih u Paratusice, naselje iznad Starog grada, na sjevero-istocnoj strani.

Isao sam da posjetim moga drugara Icu cija je velika, starobosanska kuca bila... kao postavljena na brdo da se sa njenih prozora gleda Carsija.

Igrali smo se Ico i ja cijelo popodne prevrcuci se niz travnate brezuljke i praveci luk i strijele. Vodio me on i dalje u brda prema naseljima Tadzica i Softica, sto su se redala po sljedecem vijencu blagih brezuljaka.

U vec kasno popodne Icina mati nas posla da naberemo jabuka. Jabukovo stablo ogromno a crveno -zuti plodovi osvojili i najmanju grancicu i sve jabuke nekako jednake kao na crtezu.Uznesosmo jabuke u korpicama i tad , na moju veliku radost, shvatih da su to jabuke predvidjene za mene, da ponesem kuci.

Ponesoh ja tako ogromnu kesu jabuka, sreca niz brdo , no opet je to bio prevelik teret za moje djecije rucice.

Stigoh konacno kuci dobro napacen jabukama i trijumfalno predadoh onaj mirisljavi teret majci zauzimajuci pri tome gard Cezara imperatora koji je upravo osvojio i Paratusice.

Hajde da vam kazem da su jabuke bas bile slatke i socne, ali to nije bio razlog sto sam se druzio sa Icom u to vrijeme.On je i bez jabuka bio dobar drugar.

Ico je, kao i svi mi , imao majku i, kao ogromna vecina nas, imao tetku koja se zvala Rifa.Ne bih rekao da joj je to bilo potpuno ime, ali za sjecanje nije ni vazno.

Rifa je bila veoma vrijedna, okretna i energicna zena i, nada sve, prava cistunica.To sam kao djecacic zapazao kad bi se zaustavljala u prolazu da poprica sa mojom majkom.Cini mi se da je uvijek imala bijelu bluzu ili bar bijeli okovratnik.

Ne znam da li na Maminu preporuku, ali u neko doba Rifa poce da radi u domacinstvu moga brata od strica, ljekara u Carsiji i moje snahe, nastavnice njemackog jezika.Oni dobise njihovo prvo dijete, sincica i Rifa u toj prilici bjese u kuci zlata vrijedna.

Stavljale se i skidale sa strika one snjezno bijele pelene, a onda i to polako presta, a mi smo jednako uzivali gledati “Dugo toplo ljeto”, “Bonancu” i “Seljacku bunu” ocekujuci da snaha posluzi cokoladni puding u sirokim , okruglim casama a pocesto i domaci sladoled.

Izgledalo je da toj idili nema kraja ali ne - svanu dan priprema za preseljenje doktorove porodice u Banja Luku.Bjese nedelja. Sva djeca pa i ja, vec bi se oko 10 prijepodne sakupljali oko kino sale iako je predstava pocinjala u 11. Na taj dan ja dobih zadatak da “pripazim “ malog rodjaka zbog pakovanja stvari u stanu. Rastuzi se ja, ali kad bi dozvoljeno da i necaka povedem u kino, problem se pojednostavi.

Prodje prvo poluvrijeme, pa onda ona pauza za premotavanje filmske trake, moj sticenik miran k’o bubica. Drugo poluvrijeme dijete vec zaspa, a “Herkules” tad vec poce da rusi stubove na koje je bio razapet s onim teskim lancima. Kako prvi stub pade tako se prolomi aplauz, a moj necak u plac onako razbudjen. Zaboravih ja za moment Herkulesa, nego zgrabih necaka u naramak pa raspalih iz kino sale.Djecak se do kuce vec umiri."Herkules” bjese njegova prva i jedina kino predstava u Carsiji koju vjerovatno nije mogao ni zapamtiti.

Kako bi da bi, “tetka” Rifa poslije odlaska doktorove porodice u Banja Luku poce raditi u osnovnoj skoli kao “podvorkinja”. Skola velika ,a djece jos vise.Bijase jedna od najvecih u Bosni po broju ucenika.Tako je bio i golemi broj nastavnika, administrativnog i pomocnog osoblja.

Bilo je dosta izleta i ekskurzija kad smo vodjeni nastavnicima osvajali uzi i siri zavicaj pa stizali i do mora koje je kao onda bilo nase i sve bilo nase.

A jednom tako odluci skola da na ekskurziju odu samo nastavnici i ostalo osoblje a mi, glavni glumci , da ostanemo kod kuca.I bi tako – i mi se nismo ni ljutili.

Vozili se tako ti nasi prosvetari nekoliko dana i na povratku stigli sa nekoliko autobusa rano ujutro u Titovu Korenicu gdje je u motelu bio ugovoren dorucak.

Nase podvornice na celu sa Rifom izidju iz autobusa na zadnja vrata jer im nesto nije uspjelo da sjede naprijed sa direktorom skole.Ugledaju one kako cistace iznose kante, metle i ostalo pa vele kako su im “kolegice” vrijedne i tako u smijehu udju u dvoranu.Tamo vec postavljeni stolovi i uveliko nastavnici posjedali. Rifina ekipa sjede uz par gostiju koji vec bijase u motelu i sa cudjenjem gledase odakle odjednom i ovako rano ovoliki ljudii.

- Izvinite, -upita covjek,-odakle je ova ekskurzija?!

- Pa ovo je osnovna skola iz naseg mjesta, nastavnici..., -recice jedna iz Rifine grupe.

- A, lijepo, nastavnici, - nastavi se covijek opet obracati nasim cistacicama,

-A, oprostite, sta vi predajete?!

Zene se zbunjeno zgledase ali nasa Rifa bez uztezanja odlucno odgovori:

- Pa svaka po njesto!

Esad Tadzic  Uz sjecanje na drage :Mustafu Tadzica,Muamera Kulenovica, Seida, Mirsada i Miralema Vehabovica