U to vrijeme bijah nekako ni tamo, ni ovamo – prevelik za one male, premali za one velike.To bijase kad je Avdo “Majkara” tako strasno navijao za “Bratstvo” da se na stadionu oduzimao od “srece” i dodataka.

Avdu postara svi u Carsiji zvase “Majkara”, jer se on svakom tako obraca...se, kao ono u pripovjeci “Grob slatke duse”.
Osim sto bijase postar, Majkara bijase i “oruzar” za “Bratstvo”, vodio racuna o opremi i donosio od njegove Hane one oprane i ispeglane dresove.
Imase Majkara i drugih zanimacija jer imase i puno cura koje je valjalo “izvesti na put”. Tako je pripremao drva i ugalj za apoteku, a posebno, svako predvece cjepukao “potake” za potpalu vatre kod starog Mustafe apotekara.
U ovoj setnji sjecanjima stigosmo do apotekara, a apotekar je opet tih vremena stigao u Carsiju iz Bosanskog Novog.
Apotekar imase troje djece od kojih najmladji bijase Vedad “Vedo”, godinu i nesto mladji od mene.Moj otac drugovase sa apotekarom i tako mu bijase preneseno da Vedi bas ne ide od ruke matematika, a rjesenje je da mu ja , ko biva pomognem.

Tako ja navratim u apoteku prvi put, a da ne pitam za kakve aspirine.Stari Mustafa se obraduje i odmah me na straznja vrata uvede uz stepenice u njegov stan i upozna sa njegovima, posebice sa Vedom.

Vedo bijase mrsav, sitan djecak, pomalo povucen, veoma miran, ali, s druge strane, agresivno uporan i istrajan sa nekim svojim idejama i naumima.Malo po malo Vedina matematika proradi, a roditelji mu se radovase tome vise no on sam.Uz sve to Vedino i moje druzenje se nastavilo neovisno od “nauke”.
Kako je vrijeme promicalo, nasa zanimanja su rasla i stasala zajedno s nama.Rekao bih da je u to doba nekako najbolje muzika prijateljovala s nasim uzavrelim emocijama i vecina nas se pozaljubljiva u gitaru.

Moje prve akorde na gitari savladjivao sam uz pomoc Mirse “Razinog”, koji asistirase na muzickoj sekciji nasem nastavniku Muji.Moje kao vece zanimanje za gitaru pojavise se u toku mojih ljetovanja u Bosanskoj Otoci, gdje gitaru svirase moj rodjak.
Medjutim , Vedu s njegove strane uhvati prava zaraza zvana gitara i on poce i kad hoda i kad jede i kad prica , da udara prstima u ritmu aktualnih “songova”, a poslije i da “solira”.Uz sve one gramofonske ploce, “singlerice” i “longplay-ke”, Vedi se morala nabaviti gitara.
I, tako je pocelo!
Kupi onda gitaru i Sead, Muta Macak kupi bas gitaru i u supama iza “Refkine “ brijacnice pocne okupljanje.Tako je nastao nas neformalni “band”kome smo dali ime “Aquile”.

Na ovom mjestu, uz gitare, moje divne uspomene doticu isto tako divnog prijatelja i plemenitog covjeka koji ne bijase stasao u carsiji ,ali od Carsije bijase posvojen i duboko joj pripadose, Mirzeta Mirzu Agica. Mirzu sam upoznao kao dijete kad nam dolazise sa zajednickim nam rodjakom Osmanom Osmicem Tadzic.

Vjerovatno bi ono Gabicino “Vino i gitare”, jako dobro pristajalo uz Mirzin gepek iz onog vremena.Naime, Mirza bijase trgovacki putnik, ali u svom arsenalu uvijek imase i gitaru i flase odabranih bijelih vina.Ja ga upoznah sa gitarom i uzivah i u njegovim akordima i pjesmama kao i svo drustvo gde se on pojavljivase, a onda odrastah pa mi polagano i Mirzino vino, onako u ledenom “gemistu”, nekako posta sastavni dio one nase lokalne idile.

Sastajasmo se cesto, narocito sa nasim Bracom Denicem.
Posljednji nas susret bijase u “Brezi”.
Te noci se vise puta vracasmo na Mirzi omiljenu pjesmu “I RIJEKA BI UZVODNO POTEKLA da si rekla, samo samo da si rekla.” Mirza je svaki put umjesto “Rijeka” pjevao “SANA” pa i mi ostali tako prihvatismo.

Nikad vise nisam vidio naseg Bracu, ni Mirza se ne vrati u Carsiju, nikad vise necu ni njega vidjeti.

Vratimo se ponovo, u ovom vremeplovu, u nase djecacke dane.

Volih tada muziku i pjesmu neizmjerno , no i citanje bijase moja velika strast.

Knjige mi iz svoje bogate privatne biblioteke poce posudjivati nas nastavnik u osnovnoj skoli, a zapravo zavrseni professor knjizevnosti, Ismet Alic.
Tada sam prvi put citao poznate putopise isto tako poznatog turskog putopisca Evlije Celebije.
Ovi divni putopisi mozda na ovom mjestu i ne bi bili pomenuti da taj slavni putopisac u tim svojim djelima nije pomenuo i nasu Carsiju.Pamtim vise od cetrdeset godina kako pisac pricase da su dva bogata trgovca iz nase Carsije krenula na pazar u Bosansku Dubicu i da “nikad nisu stigla na pazar, a nisu se ni vratila” (u Carsiju).
Biva, pojela ih neka opasna maca, onako uz put.Zvjeri uvijek bilo.

Nas profesor, tada u mladim danima, imase sa suprugom Jelicom cerkicu Emiru pa kad mladi par izlazise u kino ili kakvu posjetu, moja sestra Lela i mati bijahu sretne da “pripaze” curicu.Mi zabavljasmo Emiru , a ona nas.

Sjecam se da jedne prilike ubacismo curicu u neku roza deku da je ljuljamo, sto je ona jako voljela.Medjutim, ona “vehta” deka se raspori po sredini a dijete propade.Sreca, prizemljivanje bi na “deblji kraj”pa se ovaj incident zavrsi samo nasim slatkim djecijim smijehom, a evo osta uspomena.

Nas dragi profesor prerano napusti svoju porodicu, svoje knjige i Carsiju. Nije docekao da njegove velike, univerzalne vrijednosti strucnjaka u jeziku i knjizevnosti, strastvenog zastitnika i poznavaoca prirode i divnog covjeka , budu obznanjene i istaknute.
Za utjehu, sjecam se da se na njegovom posljednjem ispracaju ”sva Carsija salila”.
Sretan sam i veoma, veoma ponosan da bijah njegov ucenik.
Pise: Esad Tadzic