Pricali su uvijek kako se ne da opisati ljepota i dubina tog osjecaja u odnosima nane, dide, djedovi, zovite kako hocete, prema unucima.Vjerujem, iako sam , nazalost, nisam osjetio tu vrstu ljubavi.

...Moj otac nije ni zapamtio roditelje, majcin otac je umro kad sam se ja rodio, a majcina mati, moja nana, “preselila “ je kad sam imao svega tri godine.To bi razlogom da sam ja vec tada poceo da smisljam neku formulu kako da pomognem nama, “beznanovskoj” i “bezdidovskoj” djeci.

Ma znate ono npr. mati vas potjera, a vi nani; otac vas potjera a vi didi.A kuda mi bez nana i dida?!

Tako se ja odlucim...Ma lazem! Sve je ovo meni mati pricala kasnije, jer se ja niceg nisam sjecao iako sam se napinjao da se sjetim i kako sam se rodio.

A bilo je ovako:

Moja Mama bila u zalosti poslije majcine smrti. Zene dolaze na zalost, zao im nane, a jos vise Mlade Hakin’ce - nije , sirota, od ovolike djece ni u Banjaluku otici mogla da zalost sa sestrama podijeli.U takvoj turobnoj atmosferi izbauljam ja iz druge sobe tek razbudjen i pravo jednoj od zena u krilo. Skupim se, zagrlim zenu oko struka i stisnem rucicama.Svi gledaju u cudu.

- Ko ti je, sine, to?!, - pitala je mati.

- MOJA NANA!- odgovorio sam ja posve siguran.

Zene se zgledase, neke, ubodene ovim, podjose plakati. Zaplaka i mati, a zena kojoj sam sjedio u krilu u sekundu zdusno prihvati svoju novu ulogu i cvrsto me stisnu u zagrljaj i poce ljubiti moje obraze i rucice.

Eto, tako sam ja rijesio svoj “naneci “problem i od toga dana nasu rodjaku Suhru (Kruninu) Tadzic, unaprijedio u svoju NANU SUHRU.

Nana Suhra je zivjela u onoj ogromnoj austrijskoj kuci sto se gordo uspravljala u vrhu carsije, iznad Starenice i kao da je kontrolisala i Carsiju i zbivanja u njoj.Mozda ,na neki nacin i jeste kad je u njoj sve do kraja onog rata zivio tadasnji predsjednik opstine, Nanin muz , Ibrahim Tadzic.On je dolaskom “novih vlasti” napustio carsiju i iza sebe ostavio u dva sprata kuce dvije porodice, jednu sa njegovom prvom ,i drugu ,sa njegovom drugom zenom.

Nana je bila druga zena i sa svojih cetvero djece zivjela u velikoj slozi sa svojom inacom i njenom djecom – Nana na spratu, inaca u prizemlju.

Ispod Nanine kuce veliki podrum, prostrana avlija pa basta sve niz brezuljak do Starenice.Ispred kuce "jaz” – oko dva metra sirok i par pedalja dubok vjestacki kanal za dovodjenje vode na ogromni mlinski tocak .

Neposredno ispod kuce nalazio se veliki, od teske drvene gradje cvrsto sazdan, “Fudin” mlin, kako ga je narod zvao po Ibrahimovom sinu, iako je Ibrahim iz u prvomg braka imao i Faruka i Dragunu.Preko jaza je u avliju vodio sirok mostic na kome sam cesto stajao pokusavajuci da pratim brze ribice u bistroj vodi.

Nanina kuca, prica za sebe - jako visoki svodovi sa starinskim ornamentima, ogromne sobe, ugradjeni umivoanici...Ja se uvijek “izgubim” kad dodjem s Mamom pa ne znam kud bih prije.U pravilu bih izletio na veliki, od kovanog zeljeza uradjen i ukrasen balkon. Odozgo sam gledao Carsiju, gledao cestu i prema dole i prema gore, gledao prolaznike i nikad mi nije bilo dosta.

Nana je znala da sam se volio igrati sa njenim mlinom za kafu, a to zapravo nije bio obican mlin, nego jedno ogromno metalno cudo od livanog gvozdja oblika kao velika cigra, onaj zvrk sa trbuhom.U taj mlin, koji je nekad sigurno sluzio za kafanu, moglo je odjednom da se uspe kilogram, a mozda i vise kafe.

A oni u kuci! Sve ih, na celu sa Nanom pamtim kao izuzetno dobrocudne, tihe, naravne ljude.Dvije cerke i dva sina.Iz vremena mojih prvih sjecanja, Zaim i Sabiha vec nisu bili u kuci.Kasnije se udala i Fatimka, a s Nanom je ostao meni najbliskiji Mustafa, “Muta”.

Sjecam se Nanine dosjetke, i to je mozda i bila moja prva “smijesna prica “, kad nam je pripovjedal a kako je njena stara mati Kruna vec pocela da gubi pamcenje pa jedan dan pitala cerku tj. moju Nanu:

-Suhro, kako ono, Boga ti, nasem Mustafi bi ime?

A Muta, veliko srce i dusa od covjeka u tijelu Tarzana ili Herkulesa, kako sam ga ja tad vidio. Izrazite snage po prirodi, Muta je bio vrstan sportista, ali nadnaravno ucinkovit i u svakom poslu koga se prihvati. Uhvatio bi me jednom rukom , dizao i okretao oko sebe kao igracku.

Osvoji tako nas Muta prvu nagradu u nekim velikim trkama, te dobije ogroman paket proizvoda fabrike papira.Kad je poceo da mi poklanja blokove i teke i slaze u moj “naramak”, ja umalo nisam umro od dragosti.

Kasnije, kad je Muta kao student kratko vrijeme boksovao u teskoj kategoriji, ja nisam mogao ni da gledam te meceve strepeci od svakog udarca kao da je upucen meni.

To je bilo doba kad su Zaim, Himzo, Nada, Safet , gospodarili prvim radio- aparatima, a moja Nana je imala jedan.Prvo moje sjecane na docek Nove godine odvodi me upravo u one snjezne slike nasih sokaka i neizbrisivu sliku Mute kako vuce Nanu na velikim saonicama kraj Stare kule, a nana u krilu naslagala i radio i zavezljaj sa hranom, a u rukama drzi bakarnu tepsiju i udara uz nju kao uz def.

Krupne pahuljice zasipaju nam lica, a mi “naprhnuli “od srece trcimo uz sanke i pljescemo Naninoj, samo zapocetoj predstavi.

U nasoj kuci Nanin radio se odvrnuo do kraja ali nije bio konkurencija onom naninom pjevanju starinskih uz tepsiju i Maminu pratnju.Nanino lijepo, glatko lice rumenilo se, a oci sjajtile onom dubokom srecom.I svi smo bili sretni, sretni...

Nana je uvijek bila u funkciji drugih, uvijek se bezrezervno davala da drugima ugodi kao i moja mati.Jedne prilike Naninu kucu su prosto okupirali rodjake iz Zagreba, Osjeka i ne znam odakle, te je ona dugo u zimsku noc ostala da sredjuje i priprema za novi dan.Kad je trebala poci na spavanje ustanovi da nema mjesta za leci. Nema, pa nema.

Ujutro gosce ustale, umivaju se, hodaju po kuci iscekujuci Nanino vedro pozivanje na kafu, ali – nigdje Nane.

Kad - konacno ugledase Nanu kako umotana u bundu jedne od njih, sa cismama na nogama od druge i subarom na glavi, duboko i slatko spava zajapurenog lica, ugodno namjestena u fotelji.

Jedne prilike dobismo paket od ujne iz Banjaluke u kome bijase svasta, najvise posasivanih haljinica i kosuljica. No bijase takodje i velikih komada raznih tkanina za sivanje. Gledala to Nana i predlozi Mami da ponese jedno crveno platno dezenirano sa djecakom koji vozi djevojcicu na biciklu. On ce, veli, sasiti od toga za Esu, tj. tadasnjeg mene, kosuljicu.

I bi tako. Dosla nana da napasa kravu u Mininom sljivaru i donijela moju novu kosulju – kratkih rukava.Obucem ja sav radostan kosulju i pocnem skakutati ,kad – svi me gledaju i “pucaju od smijeha”.

-Sta li je sad smijesno ?! – mislim ja , i okrecem se oko sebe, zagledam po sebi , po kosulji. Nista.

- Pa vidis da ti ta djeca vise na biciklu !, - provali jos u veci smijeh moja starija sestra.Tek ja tad ugledah da su na mojoj kosulji tockovi gore a djecije glave dole, kako je sirota Nana u zurbi okrenula platno naopako.Dreknuh ja i poceh da trgam kosulju sa sebe, ali se za tili cas promjeni politicka situacija oko mene i svi me pocese ubjedjivati da je to ok, da kad ja gledam odozgo na kosulju kao vidim sve kako treba. Bih ja jos podobro sumnjicav, pogotovo sto se brat sakrio iza Nane i cuo sam da se jos kleberi, ali Nana mene poteze za ruku i mi odosmo u sljivar.

Taman ja malo dosao sebi , gazim uz nanu onu prezelenu travu i slusam sta mi prica kad me nesto s ledja spopade i katapultira da se ja osvjestih gledajuci u plavo nebo i Nanino zaprepasteno lice iznad sebe.

- Jesil’ dobro, jesil’ dobro?!, - vise ona vristi nego pita.

- Jesam Nane, ja sam nekako letio!

- Ja sta si sine, gruhnula te ova moja mrcina krava u ledja! Hoce ona da poleti na crveno!

------

Mnoge godine su prosle kad se okupismo jednog sivog dana pred Mutnickom dzamijom.Mojoj Nani je otkazalo srce.

Sin Mustafa, Muta, profesor fiskulture , osta zaljubljenik zemlje i prirode.Obozavao je svoje paunove i japanske kokosi, vozio se svojim motokultivatorom, orao, kosio.

Jednog dana ispeo se i do mog vocnjaka pod Kozarom i tad dugo, dugo pricasmo o svemu i svacemu, a njegov ga je Haris vec zamjenjivao uporno drobeci zemlju izmedju beharalih sljiva i jabuka.

--------

U vrhu carsije nisan je sa uklesanim Naninim imenom.

U dnu Carsije je monument sa uklesanim imenima: Naninog sina - JEDNOG od dvojice, Naninih unuka - TROJICE od sestorice, i jos sinova i jos brace i oceva i sestara...

Pustite me , molim vas, da bar potrazim ono zivo troje!

AUSTRALIJA zove AMERIKU, zove AMERIKU...

NINO, HARISE, SANJA...JAVITITE SE...

PS:Ukoliko zelite da svojom donacijom podrzite  financiranje i rad stranica KozaracMutnik i  nas Fond Sevap mozete to uciniti  na vise nacina. Unaprijed se zahvaljujemo. Team KozaracMutnik

KAKO UPLATITI