Da opet je 18. februar. Moj dan boli, krvi, smrti.
Februarski dani kada se sve vraća kao na filmskoj traci i misli. Misli koje ubijaju, trgaju dušu. Trebao sam tog 18. ostati na onoj livadi koja me je skoro raznijela i biti u društvu te noći poginulih Samira Kenjara, Almina Hoze i Salke Ikeljića i svi skupa se pridružiti onima svojima koji su do tada poginuli i čekati one koji će tek poginuti. Bili smo, ustvari, djeca. Djeca koja su trebala da sazrijevaju, upoznaju šta je to život ali im sve u jednom danu bi uzeto. Uzeta im je mladost, uzeti su im roditelji, sestre, braća, prijatelji, djevojke, žene...uzet im je ŽIVOT. I BILI SMO PONIŽENI!!! A trebali smo da u danu sazrijemo. Da sazrijemo u jednom danu a sve oko nas nije bilo normalno, ama baš ništa normalno. Mnogi iz 17. Viteške Krajiške pa i ja sam kažemo da su nam ti ratni dani bili i najljepši i najtužniji u našim životima ali svi ti i lijepi i ružni dani nisu bili normalni, niti ijedan. I ono što je bilo lijepo – nije sigurno bilo normalno.Danas, dvadeset godina poslije rata kada obiđem Šehidsko mezarje u Travniku kao nikad prije ubadaju u oči datumi rođenja i pogibije. Sve dijete do djeteta. Sigurno ih je i do 40% koji nisu odslužili onu jugoslovensku armiju i imali bar ona osnovna znanja o oružju a o oružju su učili direktno pucajući sa pravim metcima dal' braneći se dal' napadajući. I ginuli, ranjavani bivali. I danas mi, preživjeli, mnogi ratni vojni invalidi imamo svoju djecu njihovih godišta i bol koja se ne smanjiva. Danas mi, preživjeli, polahko i nečujno umiremo, nestajemo i osim onih naših najdražih, naših ratnih prijatelja, komadanta, malo ko nas žali, A SVE SMO DALI. Svima ostalima,pogotovo političarima, opštinskim radnicima, onima koji su dužni da nam daju naša osnovna ljudska prava SMETAMO, mole Boga da nas nema.Bili smo nekada a i danas smo BRAĆA I SESTRE RATNICI/GAZIJE, osim ponekih koji su čitajući sumnjive publikacije i družeći se s neprijateljima, bez obzira na ime i prezime i onih kojih su profitiriali s ratom otišli na neku drugu stranu misleći i ubjeđujući sami sebe da je sve bilo namješteno, uzaludno, zaboravljajući ono što su svojim očima vidjeli i doživjeli. Život prolazi, sve nas je manje. Posebni smo bili a i danas smo.Svake godine Udruženje 17. VKB čiji je cilj da čuva od nezaborava ovu brigadu, organizuje druženje u Ključu kako za borce tako i za njihove familije i familije Šehida, palih boraca, prijatelja. Pitam se: zašto su se neki umislili da su boljih od ostalih pa još niti ijednom nisu došli na ovo druženje, umjesto da svi pozivamo sviju da dođu, da se družimo pa čak i više organizujemo, ne samo jedan dan. Meni je ovo druženje draže i ljepše od svega što doživim u Bosni. Svaki put suze mi udare a samo 10-tak minuta sprovedenih sa svojim borcima i ja sam u prošlosti, totalno opušten, sretan među svojom braćom i sestrama. I svaki put napuštajući to naše druženje bude mi žao što nisam vidio neke meni drage ljude koji nisu došli. NEĆE NAS NITKO CIJENITI DOK PRVO NE BUDEMO SAMI SEBE CIJENILI!Zvali smo se Dženetske Hurije kao prvi vod, prve čete. Ime smo dobili po pjesmi „haj il'si džennet il’ džennetska hurija“. Da po pjesmi a nikako vezano nešto za vjeru. S vremenom komanda prozva čitavu četu HURIJAMA a mi napokon skontajući da džennetske hurije imaju veze sa vjerom izbacismo makar ono džennetske i postaodosmo samo hurije. Kada je jedan od pripadnika hurija poginuo, ta hrabra gazijka, sviju nas majka i zvali smo je MAMA, Mama Mirza plakala je, udarajući svojim krhkim šakama od zid, ne osjećajući bol jer je njena bol bila jača u grudima od bilo kojeg drugog bola i prosto vrištala: „ŠTA VAM JE, ČITAVO VRIJEME GOVORIM, NE ZOVITE SE TAKO, SVI ĆEMO IZGINUTI“ dok se kraj vrata naše spavaone stalno povećavao napisani broj poginulih. Neka im je vječiti rahmet a nama živima strpljenja, oprosta i osjećaj BRATSVA kojeg smo nekada imali! Autor: Sade Alić