Tamo gdje se pitoma i plodna kozaračka ravnica pretvara u planinu i gdje vjetar njiše klasje žita po posljednjim brežuljcima nadomak Kozare, dok se u daljini čuju rika jelena i cvrkut ptica a pitoma kozaračka ravan ustupa mjesto tajanstvenoj i u pjesmama opjevanoj  Kozari, staroj planini koja šuti već milijunima godina, otvarajući svoju utrobu tek rijetkima sretnicima, tamo započinje ova priča…

Ova i ovakva Kozara je oduvijek  bila stjecište živoga svijeta, bila je  otok za duše umorne i one u nevolji i od tada do danas čuva mnoge tajne, dajući ih na kapaljku onima koji su živjeli s njom i u njoj. Ovo je samo jedna priča o Kozarcu i Kozari, o njihovim tajnama, o onome što se šaputalo godinama, desetljećima, stoljećima. Priča o davnim vremenima, priča koju su kroz historiju sačuvale generacije, govoreći o Kozarcu kao o svjedoku vremena. Sačuvana je jer je pričala o jednoj nesrećnoj ljubavi…

Priča počinje još s kraja 19. i početkom 20 stoljeća, u Kozarcu, maloj bosanskoj čaršiji koja se nalazi baš ispod ove naše Kozare. Na puškomet od Prijedora.U onaj vakat kada je Bosna i Hercegovina bila pod upravom (okupacijom) Austro-Ugarske monarhije. Kažu da je austro-ugarski poduzetnik Karl Schmucer, putujući u Banja Luku svratio u ovaj kraj i zastao zadivljen ugledavši  šume kozaračke.  Nekoliko mjeseci kasnije  otvori pilanu u podnožju Kozare, na mjestu današnjeg izletišta Stara pilana. Bio je to prvi industrijski pogon u Podkozarskom kraju koji je zaposlio stotinjak Kozarčana i bio važan izvor prihoda za taj, uglavnom poljoprivredni kraj. Među zaposlenim iz ovog kraja se izdvajao i naočiti momak pun života Mehmed Kulašić.

 Jedna od najpoznatijih kozaračkih legendi vezana je upravo za Staru pilanu i bogatu porodicu austrijskog investitora... Prenosila se priča s koljena na koljeno da je Mehmed svojim izgledom, umilnim glasom i svirkom uz saz ili harmoniku,  uzbudio mnoga djevojačka srca u Kozarcu i okolini. Njegova malo tamnija put i njegov umilni glas dok bi pjevao sevdalinke ili kakve romance nisu ostavile ravnodušnom ni lijepu Mariju, kćerku austrijskoga poduzetnika, koja je s roditeljima živjela u “Bijeloj kući” bavarskoga stila, uz najljepši planinsk buk na našoj ljepotici Starenicu. U toj kući je živjela ,i stasala u pravu ljepoticu ona, Marija.... Djevojka sjetnih očiju i tužnog osmjeha.... Izgubljena u nekom, za nju nepoznatom svijetu, tražila je svoje mjesto pod suncem, tražila je ljubav koja će je grijati. Nekog s kim će moći podijeliti ono što nosi u sebi. Nekoga kome će moći svu svoju ljubav pokloniti. Nekoga kome će moći vjerovati, ko će je nasmijati i razumjeti momente kad su joj oči zamišljene i tužne .... A onda … onda, se jednog dana, u Marijin život neočekivano ušuljao on. Osoba koja je bila tako drugačija od toga što je ona zamišljala i željela. Fascinirala ju je njegova sirova ljepota i njegov baršunasti glas…

Isto kako je neočekivano ušao u njen život, tako je u neopisivo kratkom vremenu uspio da se ušulja u njen svijet, da zid koji je gradila oko sebe sruši kao kulu od karata. Osvojio je njeno srce i uspio da joj vrati osmjeh na lice.... Osmjeh koji joj i onda kad njega nije bilo kraj nje nije silazio s lica. Nije mogla vjerovati da se to njoj dešava, da u ovoj “divljini”ona može biti tako sretna, tako ludo voljena....

Nije prošlo puno zaiskrila je ljubav između mladoga i stasitog Mehmeda i tada već odrasle austrijske ljepotice. Nemoguća i “zabranjena ljubav” bogate Austrijanke i siromašnoga Kozarčanina, je unaprijed bila osuđena na propast, a ljubav ko ljubav, vješto je nalazila skrovita mjesta i rasplamsala sevdah dvoje mladih ljudi. Legenda dalje kaže da se iz njihove tajne ljubavi rodilo i dijete, nažalost nesretnoga usuda kao i ljubav onih čijom strašću je začeto. 
Jednoga dana, kaže legenda, pred Mutničkom džamijom, slučajni prolaznik je pronašao mrtvo novorođenče, umotano u novine na njemačkom jeziku! Na novinama je, kažu, bila adresa Karla Schmutzera. Priča se brzo raširila po maloj čaršiji i stigla do kuće gazde Schmutzera, najbogatijeg Kozarčanina. Zarad časti, i ako duboko potresen skandalom, Karl vraća kćerku nazad u Austriju a Mehmed ostade u svom Kozarcu. U znak pokore Karl naredi gradnju male katoličke kapele, kako bi se, prema predanju, “iskupio za svoje i grijehe svoje mezimice Marije”. Kapelica je kažu izgrađena na mjestu gdje su dvoje mladih ljubovali…

Junak ove priče, Mehmed Kulašić, kozarački ljepotan i zavodnik, ostao je , zagrljen sjetom i melanholijom do kraja života u svom Kozarcu. Samo bi  ponekad  izlazio iz kuće pod stari hrast. Tada bi , zagledan u obronke Kozare, uzimao saz ili harmoniku i sjetno pjevušio sevdalinku “Voljelo se dvoje mladih”.

Kao mala utjeha njegove ali i potonjih generacija, ostao je čvrst spomen na jednu nesretnu ljubav u legendi o “Mehmedovoj crkvi”, kako su malu kapelu prozvali njegovi Kozarčani... Mnoge naše prve ljubavi su započele upravo ovdje na Staroj pilani,mnogi zaljubljeni parovi i dan danas odlaze na Staru pilanu i do Mehmedove crkve,jer kažu da to mjesto ima neke mistike u sebi…A Starenica, plaha i bistra, tiho žubori i kao da nam hoće šapnuti još mnoge neispričane tajne dok iznad nje gordo,put neba stoji mala kapelica kao dokaz jedne nesretne ljubavi...

Od svega je ostala jedna legenda i akcija pokrenuta od strane Kozarčana, prije dvije godine da se obnovi ovo zdanje koje su četnici porušili u toku proteklog rata, kao i sve druge vjerske objekte na ovom području. Stoga vam poklanjam i ovih par fotografija sa Stare pilane koja danas u ove prekrasne jesenje dane sjaji posebnim sjajem…

P.S.  Radovi na ovoj crkvici su završeni  a Starenica koja teče u njenom podnožju,skačući s kamena na kamen svojim žuborom šapuće davno zaboravljenu priču o Mariji i Mehmedu ....Od svega je ostala jedna legenda i akcija pokrenuta od strane Kozarčana, prije dvije godine da se obnovi ovo zdanje koje su četnici porušili u toku proteklog rata, kao i sve druge vjerske objekte na ovom području. Stoga vam poklanjam i ovih par fotografija sa Stare pilane koje napravih danas, u ove prekrasne jesenje dane  dok Kozara sjaji posebnim sjajem…

A ja vam usput poklanjam par fotografija Kozare gledane iz Dere!!!

Autor Šerif Jaskić (Hifo)