Znam da vas ne interesuje moje ime, niti koliko godina imam... Možda je dovoljno da znate da sam DIJETE PALESTINE. Nemam ni lutku, ni loptu... igram se na ruševinama svog malenog života.

Sadim cvijeće na igralištu, gdje su moji ubijeni drugovi nekada osmjesima travnjak kitili.... Ne sakupljam markice ni salvete. Moja zbirka nije šarena. U njoj su čahure metaka i geleri granata... Moji roditelji i ja, rođeni smo u istom rodilištu. Zove se rat. Možda će i moja djeca tu rađana biti. Ja ne gledam u kese kada se babo vraća iz prodavnice, sretan sam ako babu živog ugledam. Kad imam temperaturu, mama mi uči dove za zdravlje. Ja nemam paracetamol, a čuo sam da ima negdje zemlja, gdje su djeca sita i da imaju prave igračke, imaju čak i loptu. Oni ne sakupljaju kamenje za odbranu. Čuo sam da pišu olovkama, imaju čak i bojice. Babo ih vodi sa sobom na džumu. Aaaahhhhhh! Kako bih rado i ja živio tako!

Ali Palestina je moja, ja drugu zemlju svojom zvati ne mogu, nije me rodila i ne pita za mene kad me nema. U drugoj zemlji ne spavaju kosti moje braće i sestara i jako bi mi nedostajali. U krevetu koji je mekan, zaboravio bi ih možda i ja. Kao što ih svi zaboravljaju kada utonu u rahatluk ni'meta. Pa, neka onda zaborave i mene! Jer i ja ću sutra biti oni. Bit ću prah zemlje Palestine. Pod nogama životinja..