Prije pet godina sam prvi puta napisao opširan članak o fenomenu zvanom Ljudska nebriga. Ja pisao, a niko ni mukajati. Poslije tog teksta sam reagirao najmanje 20 puta u zadnjih pet godina. Pisao sam pisma, javljao prijateljima i neprijateljima, ali ni jedni ni drugi ni da mrdnu. Na opću žalost nas par koji smo skretali pažnju na ovo smo ostali nemoćni. Nemoćni da bilo šta uradimo. Nemoćni da sami pokrenemo bilo kakvu akciju jer naša kula je spomenik, a spomenike ne smiju popravljati pojedinci već institucije zadužene za kulturno povjesno nasljeđe. Kula se jutros počela rušiti od srama i nebrige.

Ruši se od stida što niko neće ni da čuje njene jauke koje ona već godinama ispušta. Zato svim srcem želim da se što prije sruši. Da se sruši i da se ukloloni ispred naših očiju, a mi k'o mi mi ćemo je još brže zaboraviti kao da nikad nije ni postojala. Zaboravit ćemo je kao što smo zaboravili sve zulume koje su nam dušmani počinili u proteklom vaktu. Zaboravit ćemo je kao što smo zaboravili i sve nedužno pobijene Kozarčane, sve porušene džamije, sve porušene kuće. Kuće smo obnovili, džamije smo sagradili, ali nažalost, živote pobijenih ne možemo vratiti i kulu nećemo moći .