Život se često i surovo poigra ljudskom sudbinom. Malo-malo, pa dođe neko zlo vrijeme, koje nakoti zlotvora i gadova, ali i iznjedri heroje i one najplemenitije među nama.

Do jučer smo i jedne i druge sretali svakodnevno i nismo mogli uočiti šta kriju u sebi. U stvarnosti jedina podjela je baš ta, na jednoj strani zlo, na   drugoj ono drugo. Neutralnih i neopredijeljenih nema, oni nepobitno pripadaju zlim. Moramo se upitati gdje je naše mjesto? Iskreno se bojim da smo pali na ispitu kao porodica, komšije, udruženja, naravno i kao država. Oni se nisu borili za sebe, na prvom mjestu bila je država. Nebrojeno puta se potvrđuje aksiom “revolucija jede svoju djecu”. To je naravno sve nebriga i neodgovornost koja traje od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nepotrebno je, ali ću ipak naglasiti trostruku agresiju - Srbije, Hrvatske i Crne Gore, ali i domaćih izdajnika (bosanski pravoslavci, bosanski katolici i
“fi kretovci”), sve naspram golorukog bosanskog vojnika. Dodamo li i međunarodnu zajednicu, teško je objasniti da nas uopće ima.Jedan od golorukih bio je i rahmetli Sead Modronja Modri, u zlom vremenu, kad je preko noći od dječaka postao čovjek, zreliji i mudriji od mnogih puno starijih. U jednom
takvom vremenu dječaci su morali razmišljati drugačije, sva maštanja i snovi ostaju budućim naraštajima, oni nemaju prava ni na svoju prvu ljubav. Sve će pokloniti domovini, zauzvrat neće dobiti ništa. Upravo takvi su i sačinjavali udarno-diverzantske grupe ”Dženetske hurije”, “Crni kojoti”,”Zelene            mambe”... Dovoljno je reći samo ime brigade 17. krajiška, uz sve počasti što ih zaradi na mnogim ratištima pridoda nazivu još ”slavna” i “viteška”....
Optuženi za ratne zločine, glavnokomandujući srpske vojske general Mladić naveo je kao strateške položaje Relej “Opaljenik”, Kupres i Grabež. Armija BiH uzimala ih je tim redom. Američki Pentagon je prethodno proučavao i tvrdio da se ti položaji ne mogu nikako uzeti. Jasno je da tamo ne sjede razvodnici i desetari, ali ni oni u kojima kuca bosansko srce. Tu nema vjerovatnoće ni kalkulacija - samo ona Taletova (Derviš Sušić) : ”Hoću kući”. Baš tu, nadomak kuće, pred samom avlijom ponovo se umiješala svjetska kurvanjska politika, učinila je kompromis agresoru koji i danas osjećamo.
Moralo se prihvatiti da je mir najbolja opcija. Šteta! Prijedor je bio prazan a Banja Luka spremna za pokret poput Knina. Ponovo je svijest svjetskih dušebrižnika proradila, trebalo je spriječiti egzodus i humanitarnu k a t a s t r ofu. Šteta! Nisu o tome r a z m i š l j a l i ranije kad su protjerani m u s l i m a n i istog tog Prijedora, Foče,Vi š e g r a d a , Z v o r n i k a , Srebrenice... Je li u pitanju k r š ć a n s k o  m i l o s r đ e , d v o s t r u k i aršini, ili                    n a v i j a č k e  s t r a s t i ? Teško je objasniti ljudima otjeranim s kućnog praga, koji snažni i spremni stoje nadomak istog. Morali  su progutati i tu gorku pilulu i mnoge poslije toga. Povratak, reintegracija, svakodnevni susret sa osuđenim i osumnjičenim za ratne zločine. Traženje, ekshumacija i ukop članova porodice, prijatelja i komšija. Nemogućnost zaposlenja te nebriga institucija da se aktivno uključe u adekvatne programe stvara
kod njih osjećaj odbačenosti i vrlo teško se snalaze u novoj situaciji. Godine kad su trebali spoznati ljubav su potrošene, tada su morali učiti da mrze i
ubijaju. Modri je ostao uskraćen za ljepote mnogih evropskih metropola, ali bogatiji za nebrojene poglede s Vlašića i drugih bosanskih uzvisina.
To bijahu slobodarski snovi o povratku u rodni Kozarac, tamo ga je trebalo čekati i više brige i pažnje i ljubavi. To su veličine na koje svako mora biti ponosan. Ne razmišljajući, u teškom vremenu otišao je na pravu stranu i dao pun doprinos. Istinski heroj. Ispunio je sve postavljene zadatke. Nažalost,
mi nismo. Za njega je prekasno. Ali tu nije kraj, imamo još nebrojeno zaboravljenih heroja. Ne smijemo pogriješiti ponovo. Meho Jakupović
DŽENETSKA HURIJA
EPITAF
U epitafu mom pročitaj život mi cijeli,
od Granade do Omarske, ubijaju slobodu.
Svjedoče o tome obelisk, stećak i nišan bijeli,
sasušena nevina krv , na zidu i na podu.
Stoljećima poruku šalju sva ta nejasna slova,
uklesana težačkom rukom učenih patarena.
U miru snažnih ratara, u ratu vitezova
što srcem zemlju čuvaju od najezde divljih plemena.
Pohodili nas vandali, ogrezli u krvi i moći,
palili bogomolje, knjige, ljude, gradove.
Zaludu lomače paklene, zaludu “kristalne noći”,
nebrojeno puta porazili smo gadove.
Isprane vjekovima, blistaju riječi u kamenu,
svaka po jedan junački život spominje.
Odolijeva suncu, kiši, snijegu, plamenu,
svjedoči, osuđuje i opominje.
U epitafu mom pročitaj sudbinu moju,
zamisli na trenutak da stojim tu pred tobom.
Ne žali život dati za djedovinu svoju,
jer ni on nema smisla ako postaneš robom.
Meho Jakupović