Nista ne tukne kao vonj oznojenog Rusa u avionu. Nista ne smrdi kao ljudsko tijelo u procesu raspadanja. Nema ‘mirisa’ na ovom dunajluku kojim se taj vonj moze uporediti. I insan ce ga prepoznati, bez obzira da li ga je ikada ranije osjetio ili ne. Isto kao i krik covjeka koji zna da umire, koji smrti, toj konacnoj zavrsnici zivotnog teatra, kraju fabricke trake pozornice ovog svijeta gleda direktno u mutne i krvave, a krvi zedne oci. Njegov krik probija zvucnu barijeru u mozgu onih sto ostaju i usadjuje im se bez oklijevanja u dusu trazeci spas kojeg nema i utjehu koju vise niko ne moze dati. U tom kriku vise ne vristi i trga samo tjelesna bol, okupana kao novorodjence u lokvi tople vlastite krvi. U njemu se ne nazire samo tuga za zivotom koji vise nece biti. Niti samo nepravda zbog tog, uvijek iznova i ponovno, u svakom zemanu i na svakom mjestu, uvijek prostog i jadnog ‘ljudskog’ cina. U njemu, u tom zadnjem dugom kriku kao u tamnoj crkvi, vec sutra mozda posjecenoj, kad se krvave oci, malo, samo malo razbistre, pa valjda i pomole Bogu, od njene hladne zidine odlama covjekova spoznaja o smrti. Galami i lupa okolo, danas jos zvucno kroz hangare logora, sutra vec potpuno bescujno, tresuci po staklima crkve kao da udara u veliki gong iz kineskih hramova. Spoznaja o vlastitom kraju. Taj krik, taj zadnji poziv i odziv, zadnji selam i Mujine usi prvi put su hvatale u vrelom hangaru Omarske. Subota je, 20. juni 1992., 16 sati i 25 minuta. Tisinu jos remete udarci negdje s ulaza u hangar i krici covjeka koji vjeruje da ce prezivjeti… Zivjeti i svjedociti, jer insan se nazor ne da. Glasovi prozvase tri imena. A onda, nakon sto je i on prozvan, Emir je, dotad vec nekoliko puta tucen i lomljen, polako ustao. Zastade onda na momenat ili dva, gledajuci u prazno, u vrata isped sebe kroz koja mora proci, skupljajuci valjda hrabrost kojom je, uprkos velikih masnica po licu i tijelu, proteklih dana zracio, isto kao i nadom. Danas medjutim, one nade u tupom pogledu vise nije bilo. Neko mu ponudi koznu jaknu, da ga udarci po vec ubijenom i crnom mesu manje bole.
“Nista meni vise ne treba”, rece umjesto zahvale, odajuci pritom u pogledu onu stvarnu, strasnu poruku: “Mene, zemljaci, od danas vise nema”. “Emir Karaba”, dreknuo je odozdo jos jednom bivsi mu prijatelj. Odlucnost u njegovom glasu odavala je nakanu od koje ga tog dana niko nije mogao odvratiti. Odavala je osjecaj moci sto valjda zaslijepi i najmanju mogucnost kazne za ono sto slijedi, a sto covjek covjeku ne cini. Kazne, koja je pored morala i cestitosti ljudske, valjda posljednji razlog da covjek svakim svojim djelom ostane covjek. Od kad je svijeta i vijeka... U 17.00 sati, krici cetiri covjeka su stali, a kroz zvucnike krenula pjesma. Nicim se ne moze porediti krik covjeka koji zna da umire… Nicim se ne moze porediti ni smrad odraslog covjeka koji se danima ne kupa i spava u odjeci koju nosi u toku dana. Smrdljivi Rus je, zavaljen u stolici pored malog okna, lezerno citao magazin madjarske kompanije Malev pijuckajuci crveno vino iz plasticne case. Kazaljke na Mujinom rucnom satu su pokazivale 11 i 5 dok je na tecnom engelskom prozbiorio: “Kafu, molim”. Iako je bila cetvrta kafa od jutros, ni sok, a ni vino nisu mu jos padali na pamet. Rus je neometano pijuckao crvenu tecnost, cije su se guste kapljice lijepile za unutrasnjost providne case, dok je prodorni miris njegove ustajale koze osvajao teren, kao rjecica krvi u lokvi vode. Ostri vonj iz vunenog dzempera uzlazio je uz nosnice ostalih putnika sve do zavjesa kojima je u avionu za Budimpestu bila oznacena i odbranjena cvrsta rovovska linija ‘biznis klase’. Mujo se, uz zahvalni pogled stjuardesi i pokusaju da se vrati Jergovicevoj prici koju je citao, prisjeti da je sam ‘birao’ stolicu pored prolaza, sa sto vise prostora za noge i u prednjem dijelu aviona da sto prije napusti letjelicu jer je hvatao let za Sarajevo. “Eto, tako ti je kad se previse mijesas u sudbinu, sad ti tukne”. “Neke se noci naprosto dogode. Neke te oci, do smrti progone...” sjeti se stihova Merlina. U neke stvari se mozda ne treba mijesati, vec pustiti da se dogode. Mozda. Mozda bi, da nista nije rekao prilikom cekiranja u avion, sjedio pored one crnke 2 reda iza, sto sad iz dosade okrece stranice casopisa i kuzira ga ponekad, tek da mu jos jednom navuce pogled. Istina i to, cisto iz dosade. Ili bar pored onog tipa u stolici 15 C, sto mora da je Bosanac, vidi mu se na kruni, dobri Bosnjo. Navika. Odavno se odvikao pustiti sudbinu da odlucuje, pa i kad se radi o najbezazlenijim stvarima, kao izbor stolice u avionu. Odavno je vec vjerovao da ljudska sudbina nije jedan te isti put vec da ih je na hiljade. Bezbroj malih i velikih odluka koje zivot mijenjaju, uglavnom neprimijetno, a cesto bez povratka. Koloplet puteva, cvorovi sokaka i sumskih staza, planinskih prevoja i nevidljivih pravaca u pustinji bez putokaza kroz koju covjek ipak mora krociti, jer ga vrijeme i prostor kao grancicu neumoljivo nose prema konacnici. Guraju ga i bacaju kao bujica prema uscu u ogromno more dusa u kojem ce se jednom izgubiti i samo jos plutati. Na tom putu, on sam cesto bira pravac, nekad ni ne znajuci, nekad svjesno, ipak bira stranu na koju ce da krene, bar na sahat ili dva, te ljude s kojima ce dalje da juri. A bira i one s kojima zasigurno nece. Danas je naletio na smrdljivog slavenskog brata ciji tupi pogled je odavao da nema pojma zasto ga bas svi gledaju, prije nego bi otpio jos jedan gutljaj crvenog. Sljedeci sat ce zajedno da jure na 11 hiljada metara od tla, pa sve do Budimpeste, a za uspomenu, Rus ce da ostavi svoj vonj, a opori vonj u Muji opet probuditi smrad ljudskog tijela u raspadanju. Jer smrad ga je neumitno podsjetio na vlastitu odjecu, mokracu i ustajali znoj. Na iskasapljene sugradjane juna i jula 1992. Uz taj opori miris od kojeg danas, kao ni onda, nije bilo bijega, te uz Jergovicev ‘Zapis’, htio to ili ne, Mujo je vracen svjetlosnom brzinom vlastitih misli unazad. Opet bacen u mulj i blato ljetne zege 1992. A prica je, uprkos smradu, odisala cistom Bosnom, Sarajevom u koje se opet zaputio. Rijeci su, kad bi potisnuo misli, plesale pred ocima, isprepletene, sarene i zvucne, kao harmonika iz Safetove sevdalinke ciji korijeni su se otkrivali svakim predjenim redom. Mujo bi, tek ponekad podigao glavu da ispravi vrat, osmotri crnku 2 reda iza, s lijeve strane, da joj da duznu paznju, ili da pogledom isprati gracioznu Timeu, stjuardesu cije su i ime i lik odavali perzijsko porijeklo. Gordo i elegantno je koracala izmedju redova, haman kao da je na modnoj reviji, brizno pazeci, bas svaki put, da ni za dlaku ne ocese napadno izbaceni lakat Grka ili Turcina iz 8D. Zapis je prica o pjesmi. “Kisa bi pala, pasti ne moze. Sunce bi sjalo, sjati ne moze, sve zbog zalosti Ibrahim-bega”. Jergovic se u knjizi: “Inshallah, madonna, inshallah” potrudio da kroz pripovjetke opise dogadjaje iz bosanske istorije po kojima su nastajale njene najljepse sevdalinke: ‘Sehidski rastanak’, ‘Put putuje Latif-aga’, ‘Kisa bi pala’,... I tako, nenadano, malo uz vonj Rusa, malo uz pricu, Mujo se obre u Bosni, u Sarajevu, 30-ih godina proslog vijeka i sazna cudnu pricu o Ibrahim begu Kusturi, za kojeg kazu da je bio evlija (naknadno ce naci da je evlija svaki pobozan i bogobojazan musliman. Nije uvjet da covjek po zraku leti ili po moru hoda ili neko drugo nadnaravno dijelo vrsi pa da se zove evlijom). Dvije stvari, upamtice iz ove cudne i intrigirajuce price, ... najmanje dvije stvari. Prva je, misao ravna Selimovicu (kao i uostalom cijela prica): “Svijetu je eglen drazi, taman da je blebetanje, od svega sto ruke mogu napraviti”. Odmah prije ove recenice, u prici, Ibrahim bega svezana vode, svezana odvedose i svezana objesise. Po prici, Ibrahim nije imao djece koju bi mu brat Alija iz Safetove pjesme, nakon smrti, kao svoju pazio. Ovu pjesmu, eba je, pored svih Zaimovih, Himzinih i Safetovih nekako ponajvise voljela. Gledajuci nasmijane oca i kcer, Madjare valjda, na malom ekranu vise glave, Mujo je zamisljao seciju i ispred nje stolic. Na stolu, vezeni rucni rad ispod stakla s par otisaka djecijih prstiju, a na seciji zena, starica. 1990. je, Ramazan mjesec. Eba je drijemala, potiskujuci glad pred iftar. Narodna muzika probijala se tiho kroz tisinu i polutamu sobe. Mujo i mladji brat klece odmah ispod prozora gdje je svjetla jos dovoljno, gledajuci zamisljeno u veliku, staru sahovsku tablu. Bila je u kuci od kako su oni tu. Nisu znali ni kad ni kako je usla u njihov dom, ali te stvari u tim godinama nisu ni bitne. Kraljica je imala ostar vrh kojim se moglo ubosti ako dodje do borbe. Lovci su imali izlizane kugle na vrhu i oblikom vise nego pogodni za gadjanje. A onda, pojavilo se dobro, nasmijano Safetovo lice, a harmonika krenu, trepereci skladno kroz vazduh kao suho lisce lipa kroz Omladinsku na naglom vjetru s Kozare. Ebine okice bi prvo zazivjele, a zatim bi se naglo pridigla, kao da joj neko nenadano bahnu u sobu. Popravljajuci bijelu samiju s crvenim motivima, prozborila bi tiho, trazeci pogledom praunuke:”Pojacaj... pojacaj, Safet je!” Ono, 'Safet je' znacilo je i zracilo: “njega i ovu pjesmu je grijeh odspavati”. I s nestrpljenjem je, pomalo nagluha, cekala da se muzika i Safetov prodorni glas, konacno razliju po cijeloj sobi. Mujo, naviknut na ovaj ceremonijal, nije ni cekao da vidi sljedeci bratov potez na tabli, vec bi poslusno stajao par metara ispred tv-a, pojacavajuci ton gledajuci naizmjence u zelenu liniju zvuka na ekranu i ebino sve zadovoljnije lice, prateci strpljivo njen znak, kratki pokret glave na dole, da je sad dobro cuje. I tek kad bi bas zaorilo, ona bi klimnula glavom, ne krijuci zadovoljstvo, blago se smijeseci: “Sve zbog zalosti, Ibrahim-bega…” I tek jednog hladnog decembarskog dana godine 2007., na 11 hiljada metara, negdje iznad zatvora u Njemackoj gdje je ubica jos lezao, uz vonj Rusa i Timeine oci, ebina pjesma i njezin lik ce opet upasti u jos jedan mozaik zivota, a kroz Jergovicev tekst naci i pokazati korijene pjesme. Kroz te korijene, kroz krik covjeka na umoru, Ibrahim beg, zbog cije zalosti ni sunce sjati ne moze, dobice i ime Kustura… a lik Emira Karabe. (29.decembar 2007.) Epilog 17. juni2012. Helena Anušić:”Tvoja najveća trauma?” “Tesko je 'izvagati' dogadjaje, porediti smrti na primjer jednog Sefika Sivca iz Kozarca, koji je danima prebijan, a u popodne 9. jula 2012. ubijen i bacen na kamaru leseva na travnjak pored Bijele Kuce ili ubitstvo mog nastavnika i divnog covjeka Becira Medunjanina. Danima je bukvalno mrcvaren i lomljen. Beco je ubijen pred ocima supruge na Petrovdan 12. jula 2012., koji su strazari Omarske, rezervni policajci ('to protect and serve' kazu u Americi) na poseban nacin obiljezili. Nema ni njegove zene Sadete, ni sina Harisa. Sadeta je jedna od 5 ubijenih zena u logoru Omarska. Ovime vam samo dajem malu sliku kolicine zla koje se u Omarskoj, crnoj rupi svijeta 1992., tog ljeta nakupilo. No, mislim da me ubistvo nekoliko Kozarcana od strane bivseg prijatelja, Duska Tadica, najvise pogodilo. Dogodilo se to 20. juna 1992. izmedju 16.25 i 17.00 sati. Tog dana ubijeni su Jasmin Hrnić, Enver Alic, Emir Karabašić i Fikret Harabasic, a prezivio je Emir Beganovic koji je o svemu i svjedocio. Nisam siguran da li je istog dana mucen i Senad Muslimovic, brat poznatog pjevaca iz Prijedora, Halida Muslimovica, ali i za mucenje njega Tadic je osudjen, vjerovatno je bio isti dan. Emir Karabasic je bio policajac u Kozarcu, Duska je poznavao odlicno, dolazio mu na slave, trenirali su zajedno karate i druzili se. U logoru Omarska, lezao je u mojoj prostoriji i tokom juna bio prebijan nekoliko puta. Bio je izuzetno jak, ostala mi je misao u glavi, dok sam ga gledao kako stoji na sred sobe, polugo, i na promahi, s rukama u zraku 'hladi' tijelo: "Covjek je jaci od konja." Nakon jos jednog mucenja, vratio se teturajuci se i srusio na svoje mjesto na podu. Drugi logorasi su mu pomagali, a samo par dana pred taj 20. juni, zadesio sam se uz njega kada je Hamdija Balic, takodje ubijen kasnije, rekao:"Moj Emire, sta su ti uradili". Emir je odgovorio:"Nista ovo nije, dok Dule ne dodje." Ja tada nisam razumio zasto bi se Emir bojao Duska, s obzirom na to prijateljstvo, medjutim on je poznavao 'karakter' istog. Kad je prozvan, prepoznao sam glas Tadica, koji je takodje zivio u Kozarcu, a mnogi logorasi su ga i vidjeli. Emir je izisao na vrata, tupog pogleda u kojem se jasno vidjela jedna poruka:"Mene, jarani, vise nema". I sama ova recenica vraca mi tu traumu o kojoj pricamo. Neko mu je ponudio koznu jaknu dok je izlazio, da ga manje boli, i njegove zadnje rijeci su bile: "Nista meni vise ne treba" Cim je izisao poceli su ga tuci. Prvo karate udarcima, a zatim i sjeci. Momak, maloljetnik koji je sve gledao, opisao je to u knjizi Eda Vulliamya: "Rat je mrtav, zivio rat." opisao je da mu je Tadic okretao noz u ustima, polomio prste na nogama i rukama, a kasnije su on i ostali nesretnici tjerani da piju motorno ulje i jedu mrtve golubove. Nekima je jedan logoras, Jakupovic, natjeran, odgrizao testise. Otac Envera Alica natjeran je da sam izvede sina da ga ubijaju. Enverove zadnje rijeci bile su: "Babo, pazi mi na djecu." Sve ovo desavalo se u hangaru u kojem danas ljudi normalno rade, jer je Omarska opet u pogonu kao rudnik zeljeza. Mittal, koji je kupio Omarsku aprila 2004. (51% koncesija), cesto nam ne dozvoljava ni u uci u hangar, nego samo stojimo u i oko zloglasne Bijele Kuce. Kad su konacno utihnuli, kroz zvucnike se prolomila pjesma Sinana Sakica:"Pusti me da zivim". Veci sadizam i uzasnije krike smrti u zivotu nisma cuo. Zvonilo mi je to o usima, u snu i na javi desetak godina nakon 1992., a i danas mi je tesko opisujuci sve. Tadic je vec odlezao nekih 15 godina, osudjen je u Haagu i sad zivi u Srbiji. I dalje glumi nevinost, laze ljude i medije da nema nista s ovim. Njegov otac, pokojni Ostoja, prvoborac, govorio je po Kozarcu osamdesetih:"Ja partizan, a 5 cetnika imam u kuci", misleci na zenu i 4 sina.
“Nisam kriv i nisam ucestvovao ni u jednom od djela koja mi se stavljaju na teret,… za optuznicu.” – rijeci Duska Tadica u sudnici u Den Haagu nakon citanja optuznice od strane Tuzilastva.
Dragi Emire, neka ti je rahmet. Nek’ ti je lahka zemlja bosanska i nadam se da ce tvoja dusa ubrzo naci smiraj… kao duse svih ' na pravdi Boga’ pobijenih 1991.- 1995. Satko Mujagic, Helsinki, 20.12.2012.
P.S. Iako sam sam htio postaviti ovu pricu, ne slusa kompjuter. Na kraju sam je, da me ne cekaju kolege, poslao Anti i Heleni. Slucaj je htio da djelimicno zbog mene, nas troje zakasnimo na autobus koji nas je vozio na veceru. Snasli smo se naravno, a vodja puta se izvinjavao jer su krenuli malo ranije i pitao stizemo li. Rekao sam:"Naravno. Ti ocito nisi gledao Top Gun ili si zaboravio. Jedna od rijetkih poruka u tom filmu je:"YOU NEVER LEAVE YOUR WINGMAN!" (Nikad ne ostavljas covjeka na svom krilu/saborca). Ja Emira nikad nisam ostavio, od 20. juna 1992. do danas...
P.P.S. Jednom mi je jedan 'lik', bez nekih drugih komentara na pricu, 'zamjerio' da pricom o smrdljivom Rusu, diskriminisem Ruse. E onaj je, brate, smrdio. 'Slucaj' je htio da danas, nakon sto stigosmo do restorana, na samom ulazu ugledasmo jednog harmonikasa na maloj klupi, odisao je svjezinom i zivotom, osmijeh koji plijeni. Uslikasmo se. Izmedju glavnog jela i dezerta, izidjoh napolje da ga opet cujem. Ispade da je Rus, Mikael iz Sin Petersburga. Drago mu je bilo da 'panjemajem pa ruski' (a samo to znam reci na ruskom), svirao mi je Moskovske veceri. Ja htjedoh i himnu, zavolio sam je u ona dobra stara vremena kad su ruski hokejasi, rukometasi i kosarkasi harali Evropom. Jedva, jedva se usudio 'jer smo u Finskoj'. 'Ne boj se', rekoh, 'nece ti niko nista'. Ovo je slobodna zemlja, to je tvoja himna, a meni se i danas svidja. Odsvirao je s nelagodom, pa i sa strahom. Sjetih se Bosne i Emira Hodzica... Rece da planira u Sarajevo, ove godine ili sljedece. Dadoh mu e-mail da se javi. Rekoh, dobro ces doci i bice ti lijepo, fino sviras. Lijepo u Bosni, a i puno jeftinije nego ovdje. I javi se, ako ti treba smjestaj ili bilo sta. Kad sam ga napustio pomislih:"Iako je tvoja zemlja uvijek uz Srbiju, i kad treba, i kad ne treba, vidjeces kako Bosanci, ... ne, kako ljudi docekuju ljude."